Ostale važne teme

Nasljeđivanje u Švicarskoj

Iako se pitanje prava nasljeđivanja postavlja uobičajeno tek nakon što netko premine, uputno je ovim tematikom pravovremeno se pozabaviti. Velikoj većini nije važno što će se dogoditi nakon njihove smrti jer je to zakonom već određeno, što je samo djelomično točno. Zakonom jeste određeno tko su zakonski nasljednici, ali postoje i situacije koje nisu regulirane, primjerice zajednički život osoba koje nisu vjenčane (konkubinat) ili slučajevi kada se netko više puta ženi ili udaje. Svakako je važno pravovremeno se raspitati kako bi se mogle donijeti ispravne odluke.

Najjednostavniji način reguliranja ostavštine nakon smrti je pisanje testamenta ili oporuke.

Ona mora biti svojeručno napisana i potpisana od osobe čija je oporuka uz naznaku mjesta i datuma pisanja. To je važno, jer ako netko napiše više oporuka, tada važi uvijek ona s najnovijim datumom.

Osim toga je moguće dati napisati svoju oporuku. To je moguće napraviti od strane službenih lica koja su ovlaštena od strane kantona, a to su u većini slučajeva javni bilježnici. U ovom slučaju se oporuka sastavlja skupa s bilježnikom. Ona isto mora biti svojeručno potpisana od strane osobe čija je oporuka. Osim toga nju moraju u ovom slučaju potpisati 2 svjedoka. Svjedoci ne smiju biti osobe koje oporukom nešto nasljeđuju, jer one zapravo samo potvrđuju da je osoba čija je oporuka sastavljena donijela tu odluku i da je mogla sama donijeti odluku.

Oporuka se može sastaviti najranije s navršenih 18 godina i može biti više puta mijenjana ili promijenjena tokom života. Ona se može i uništiti i tada ne važi. Vrlo važno je oporuku tako pospremiti da je se može naći u slučaju smrti. Općenito se ne može potpuno slobodno odlučiti što će se dogoditi s Vašom imovinom jer je zakonom o nasljeđivanju regulisano da se obvezni dio ne može isključiti. To konkretno znači da bračni drugovi ili registirani partneri kod istospolnih brakova, djeca kao i roditelji imaju pravo na zakonom određeni minamalni udio nasljediti. Braća i sestre kao i svi ostali to pravo nemaju. Kako će ostavštvina umrlog biti podijeljena ovisi o obiteljskoj sitauciji i o tome koliko osoba mogu naslijediti ili tražiti udio u ostavštvini.
Nakon otvaranja testamenta moraju svi koji smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na minimalni obvezni udio podnijeti tužbu u roku od godinu dana od dana kada je testament otvoren, inače je oporuka važeća. Sve što ne spada u taj obvezni udio, može osoba čija je oporuka sama dalje podijeliti kako to želi. To se u svakom slučaju preporuča jer se time svađe u obitelji poslije smrti mogu spriječiti.

Druga mogućnost reguliranja pitanja ostavštine je putem sklapanja ugovora o nasljeđivanju.

U njemu se može navesti točno kako se želi da se imovina nakon smrti podijeli. U ovom slučaju svi nasljednici moraju biti suglasni s podjelom u ugovoru. Kod ugovora je situacija takva, da se odrasla djeca, roditelji ili supružnik može odreći obveznog dijela koji bi mu zakonski pripao da ugovora nije bilo. Ugovor mora biti obvezno sastavljen kod javnog bilježnika. U ugovoru predloženo rješenje mora biti od svih nasljednika prihvaćeno i potpisano. Ovi
ugovori se preporučuju kod tzv. pačvork obitelji ili onih koji žive u konkubinatu. Primjer: dvije osobe žive skupa i imaju dvoje zajedničke djece, ali nisu vjenčane. Njihova imovina iznosi Fr. 100 000.-. Obvezni dio u slučaju smrti bi za djecu bio Fr. 37 500.- nevjenčani partner ne dobija ništa. Putem oporuke bi nevjenčani partner dobio najviše Fr.25 000.- Ugovorom je moguće postići da nevjenčani partneri dobiju više nego što je to zakonom predviđeno. Nasljednu masu čini polovica svega što je stečeno u braku kao i privatna imovina umrle osobe. U zajedničku imovina stečenu u braku (kada nije došlo do zaključivanja predbračnog ugovora o podjeli imovine) spadaju plaće, mirovine, odštete dobijene za vrijeme braka kao i dobitci stečeni investiranjem. U zajedničku imovinu ne spada osobna imovina supružnika stečena prije braka ili putem nasljeđivanja ili poklonjena za vrijeme braka.

Pokljanjanje: za života se imovinom može slobodno raspolagati kako se želi. Imovina se može poklanjati kome i koliko se želi. To važi i za osobe koje su zakonski nasljednici: neki mogu dobiti više, neki manje. Moguće je da netko od mogućih nasljednika traži da mu se jedan dio nasljedstva isplati još za života osobe koju ima pravo naslijediti nakon njegove smriti. ( tzv. Erbvorbezug) Ta nasljedna imovina isplaćena prije smrti mora biti kao takva i deklarirana. Isto tako ona mora nakon smrti biti kod drugih nasljednika izjednačena.
 

Dugovi: nasljednici imaju ne samo prava nego i obveze u slučaju smrti. Ukoliko umrla osoba ima više dugova nego imovine, to može biti razlog da se nasljedstvo odbije, jer u tom slučaju nasljednik nije odgovoran za dugove.
Ukoliko je jasno da je umrli bio platno nesposoban, zakonski se može predpostaviti da nasljednici ne žele da nasljede.
Ukoliko to oni žele, moraju se izričito izjasniti da ipak žele naslijediti. Nasljeđivanje je u Švicarskoj regulirano u“ Zivilgesetzbuch“, gdje je navedeno šta se dešava poslije smrti, ukoliko nije bilo testamenta ili ugovora o nasljeđivanju.

Primjeri nasljeđivanje kod jedne tradicionalne obitelji:

• polovica nasljedne mase ide supružniku umrlog
• druga polovica se dijeli na svu djecu
• ukoliko je jedno ili više djece već mrtvo, tada taj dio ide na njihove unuke
• ako nije bilo djece u braku, ¾ ide supružniku, ¼ roditeljima umrlog
• ukoliko su roditeji mrtvi, nasljeđuju braća i sestre.
• kada netko nema živih roditelja ili djece, braće i sestara, sve ostaje supružniku
• ako je i supružnik mrtav, tada nasljeđuju djedovi i bake, ako su živi ukoliko i tu nema potomaka koji bi naslijedili, nasljeđuje kanton u kome je umrli živio.

Najmanji zakonski postotak za djecu i unučad iznosi ¾, zakonskog dijela, za njihove roditelje i supružnike iznosi ½ zakonskog nasljednog dijela.

Valentina Matolić /11.2021